PRILOZI ZA RASPRAVU O PULI KAO FILMSKOM GRADU

Na svako kino ploču postavi

Četvrtak, 16. veljače 2006.

Ta mala povijest na spomen-pločicama (što bi, uvjeren sam, mnoge turiste i kulturne namjernike pozitivno šokiralo, a gradu dalo dodatni zamah u filmskom razvoju) svakako bi morala krenuti od Politeame Ciscutti (Istarskog narodnog kazališta) gdje je 21. studenoga 1896. (evo podsjetnika za obilježavanje 110. obljetnice filma u Puli) održana prva kinopredstava, odnosno kada je gostovao prvi kinematograf izvjesnoga de Honoreya

Ovo zimsko doba za novine je i vrijeme »kiselih krastavaca« - bar je pošteno to reći – ali je i pogodno da se prisjetimo izvan gužve nekih tema i detalja koji nam počesto izmiču iz vidokruga. O Puli i njenom filmskom imageu već su ispričane mnoge priče, s vremena na vrijeme i kako kome odgovara (a najčešće je riječ o neznanju) pojave se lamentacije o tome je li Pula ili uopće nije filmski grad, i onda se sva priča uglavnom svede na današnju jadnu situaciju o tome da imamo jedno polukino i Festival koji svakome smeta, pa i samim Puljanima.

Premda ova ideja o kojoj namjeravam pisati nije nešto najnovije, naime, prije dvije godine sam predložio da nova Javna ustanova PFF kao dio svoje animacije i pretpripreme za Pulski filmski festival učini nekoliko koraka koji bi (po)vratili Puli, ako ništa drugo, onda bar osjećaj da film i oko filma u gradu s Arenom (i festivalom) ne počinje i ne završava onih desetak ljetnih dana. Prijedlog je bio da se na svako mjesto gdje je nekada postojalo i radilo kino, a dovoljno je reći da je Prvi svjetski rat doživjelo i preživjelo čak petnaest kina u Puli, postavi prigodna spomen-ploča s natpisom da je na tom mjestu od tada i tada radilo kino s tim i tim nazivom.

Što bi se time dobilo? Kao prvo i ovi mlađi naraštaji, koji su posljednjih petnaest godina odrasli bez kina, spoznali bi da Pula nije slučajno najpoznatiji filmski grad u Hrvatskoj – ma što mnogi o tome mislili – da su ovdje nastale mnoge filmske silnice i da carska Pula nije mogla ovaj današnji izgled dobiti bez jedne snažne kulturne vizije njenih graditelja i žitelja, u čemu je i kinokultura, umjetnost koja je nastala posljednjih sto i deset godina, imala itekako važnu ulogu. Pa čak i u graditeljskom smislu, što je još vidljivo po ostacima nekadašnjih kina na korzu.

Dakle, ta mala povijest na spomen-pločicama (što bi, uvjeren sam, mnoge turiste i kulturne namjernike pozitivno šokiralo, a gradu dalo dodatni zamah u filmskom razvoju) svakako bi morala krenuti od Politeame Ciscutti (Istarskog narodnog kazališta) gdje je 21. studenoga 1896. (evo podsjetnika za obilježavanje 110. obljetnice filma u Puli) održana prva kinopredstava, odnosno kada je gostovao prvi kinematograf izvjesnoga de Honoreya.

Potom, na mjestu gdje je danas velebna tržnica također bi došla jedna pločica, gdje svoj prvi trag vuče kino »Internacional«, pa slijedi: u današnjoj Ciscuttijevoj ulici iza Varteksa, odnosno kina Beograd - Divić grad - Pula (kako se sve zvalo u zadnje vrijeme), ali i do Drugog svjetskog rata kao »Internacional«; stara robna kuća gdje je bio »Edison«, koji je potom promijenio naziv u »Minerva« (kada je 1913. tu prikazan prvi kinefon, prvi grad u svijetu nakon Beča), pa »žuta zgrada« gdje je boravio Joyce i gdje je radilo kino »Novara«; u Narodnoj tehnici bilo je kino »Leopold«, koje se kasnije naziva i »Pistola«.

U bivšem »Narodnom restoranu« (ispod današnjeg SAKUD-a) braća Fragiacono drže kino »Ideal«, u zgradi bivše Croatije u Ulici Sergijevaca radilo je kino »Garibaldi«; u današnjem Domu branitelja (Mornaričkom kasinu) filmove vrti Kinematograf Crvenog križa, a tu je, kako znamo, godinama bila logistika i sjedište Pulskog festivala. Ovi se nazivi kasnije prenose na dvorane na korzu: »Zagreb« - »Ideal«, »Partizan« - »Giardini«, u zgradi Fine radio je »Eden«, niže je kino »Istra«, a ne treba zaobići s pločicama ni Kaštel, gdje je stolovao MAFF (utemeljen u zgradi Narodne tehnike koja već ima kino značaj...).

No, to nije sve, može se dodati i Šijana gdje su često gostovali na sajmovima putujući kinematografi, kao i u malom parku ispred današnje Gospodarske komore. Jedna ploča bi svakako trebala naći svoje mjesto i na zgradi Uljanika gdje je Blaser 1903. snimio prvi film o i u Puli (porinuće broda »Szigetvará«, »Isplata mornara na brodu 'Radetzky'« i »Mornari se zabavljaju na palubi jednog broda«). Izvjesni Medesny u »Edisonu« i »Leopoldu« zabilježen je kao prvi istarski kinooperater, a Curiel kao prvi distributer; Rudolf Marinković 1914. ima prvu filmsku kuću Adria film koja snima sve što se tada dešava u Puli, a bila je na početku Medulinske...

Naravno, ovo je samo neprecizno nabacano sjećanje iz male povijesti filmske Pule kojemu je cilj animirati usnule da se ne opravdavaju da zimi nemaju što raditi, odnosno da ih se još jednom podsjeti da se Pulski filmski festival počinje pripremati s danom njegova zatvaranja, a ne sa sedmicom prije njegova novog izdanja. Ako se kaže da je danas marketing i reklama sve, a da jedino brand ima cijenu i dobar razlog za ulaganje, onda ne vidim boljeg branda od filmskog kino imagea Pule.

Dodajmo tome još »zvjezdanu filmsku stazu« od Politeame Ciscutti od Arene (gdje se film začeo i gdje se u najvećem otvorenom kinu na svijetu održava festival) s imenima onih koji su proteklih godine tuda gazili (počevši s Horneyem, pa dalje s Alidom Valli, Laurom Antonelli, Irenom Kolesar, Dvornikom, Samardžićem, Begović...). Pula bi začas bila filmska ljetna meka bez premca, a turistički poduzetnici bi trljali ruke. Kako je ovo samo još jedna vizija krivog čovjeka na krivom mjestu – bar se ne može reći da se nije nastojalo nešto učiniti. Da pokojni Marijan Rotar nije donekle slično razmišljao, sve ovo bi danas bilo suvišno pisati, zar ne?

Mate ĆURIĆ

---

• Na kraju-početku Ulice Sergijevaca bilo je kino 'Garibaldi', a na sredini 'Ideal':